Vječno nevrijeme
ako bi me nešto moglo ispiti,
pa da presuše izvori
ove pitke ljubavi i čiste ljepote
koja teče kanalima između naših svjetova.
Ja sam okean!,
čiji valovi izgovaraju tvoje ime,
i jedino tvoje božansko lice se
u njemu smije oglednuti
i njegovom vodom skinuti svoj umor.
Oslušni!
Čuješ li grmljavinu?
To je brodolom onih koji
pokušavaju da ukrote moje visoke talase,
buru mojih osjećanja prema tebi,
koju rađa ovo vječno nevrijeme
koje izazivaš u meni.
Jednom godišnje
dozvoliti sebi poraz
ne željeti pobjedu
pobijediti
ne misliti da je poraz porazan
zasmetati nepravdi
čitav dan provesti sa djecom
čitav dan pričati sa psom
nahraniti lutalicu
lutalicu psa i lutalicu čovjeka
plakati
ako ne možeš plakati onda plivati
trčati
ako noge ne mogu točkovi mogu
biti ružan i osjećati se dobro
zagrliti majku
zaurlati sa planine
ne znati koje si nacionalnosti
prespavati cijeli dan
otići u šumu
slušati rijeku
spavati u travi
odgledati dva sata noćnog neba
sačekati kišu na otvorenom
glumiti mačku
otići u nepoznatom pravcu
i onda jednom
odjednom
posaditi drvo
i nasmijati ga
Mirisala je boja sa televizora u boji
Kraj rata sam dočekao u tetkovoj kući,
na drugom spratu
jedine zgrade koju sam vidio u životu
imao je stan u boji.
Prvi put sam se popeo na tu visinu
i brojanje preko trideset stepenica
je bilo putovanje.
Sjedio sam sa rođakom na tepihu
i već tada smo gledali hrvatske kanale:
mirisala je boja sa televizora u boji.
I tepih je bio u boji
kao i tetkin kolač.
Tuđi sportisti su trčali na ekranu
i bilo mi ih je žao.
Tetak je nešto pričao;
iako ih nisam slušao
njegove riječi su mi značile
jer su i one bile sa zvukom u boji.
Pokušao bih se sjetiti šta je tetak rekao
tek kad bismo se vratili
u našu malu
crno-bijelu kuću.
Pjesnici okreću grobove
“Nisi mogla stati u samo jednu pjesmu”
konačno stih u koji je stalo sve o tebi;
ali i dalje sam nezadovoljan:
već sam okrenuo stranicu
da još nešto o tebi otpjevam.
Nek mi onda ovaj stih piše na grobu
i dobro me dolje u mrak pričvrstite;
čuo sam da pjesnici okreću grobove,
jer o ljubavi svojoj što su htjeli da kažu
nije moglo da stane ni u Zemlju.
Lovac na bogove
Kako da objasnim ovom vjerniku u sebi
da su žene poput tebe kao bogovi
koji moraju napustiti svijet koji su stvorili?
Dotakla si me svim svojim prstima
i od tada gubim vezu sa svojom vrstom.
Neću izgraditi hram u kome bih tražio
smisao svoje izgubljenosti bez tebe.
Umjesto svega naivnog i ljudskog
ja ću postati lovac na bogove
i pratiću tragove savršenosti tvoje
koje sam u grljenju tvog tijela saznao.
Moje smrtno juče
Otkuda znam da nisam
umro juče
i da ovo nije samo još jedan
moj novi život
koji sam počeo ispočetka
onaj u kome sam preživio
to moje smrtno juče
i danas započeo
svoj prvi
do sada neproživljeni dan
Svi Sveti na psihijatriji
Zidovi u hodniku su bili boje šampite;
hodam duboko kroz koru jedne ludnice,
sestre lijepih lica su se smijale kao jagode.
Doktori - oni sjede na bijelim tanjirima
i čekaju dnevni odrezak.
Odrezao sam se u jedan
i pokušavao da ličim na neko veselo voće.
Da li ti je ikada palo na pamet
da padneš na smrt namjerno,
ovim pitanjem sam primirisan na ulazu.
Uvjeren da sam ipak dio ovog kolača,
prešao sam i u drugi tanjir,
jer ukusi su različiti
naročito kad se razum vaga.
Veliki me zalogaj dočeka na silasku:
nije bilo pribora za jelo,
doktor je, sit ovog svijeta, sjedio
okružen sa četrdeset ikona.
Svi sveti na psihijatriji
i Isus po sredini glavnog zida,
sam kao pingvin.
Tog jedinca božijeg
ni ovdje nisu skinuli sa krsta.
„Hriste“, obratih mu se
penjući se uz obod tanjira,
„ne pomjeraj se,
pozvaću Hitnu“.
Naslovna fotografija Radovana Dangubića
